Niti jedna operacija kod zamorčića nije toliko kontroverzno diskutirana kao kastracija mužjaka. U mnogim slučajevima je kastracija nepotrebna, a vlasnike se "prisiljava" na nju zbog krivih informacija, kao "nekastrirani mužjaci smrde", "držanje više mužjaka zajedno inače nije moguće", "mužjaci su agresivni" i sl., te je rijetko koji drugi rutinski zahvat poslijednjih godina za mnoge zamorčiće i njihove vlasnike odgovoran za nepredvidive i dugoročne poslijedice.
Kastracija - od latinskog, castrare (oslabiti, oduzeti snagu, pokrasti, oduzeti) - se naziva operacijsko uklanjanje žlijezda koje proizvode sjeme. Pri tome se kod mužjaka uklone testisi, a kod ženki, jajnici. Nasuprot kastraciji, sterilizacija znači "učiniti neplodnim", i pritom se žlijezde koje proizvode sjeme ne odstranjuju, ali se u svojoj funkciji ograniče.
Korisne životinje se kastriraju kako bi se spriječio utjecaj seksualnih hormona na okus i miris mesa (svinja) ili kako bi se tov povisio (svinja, govedo). Pastusi se kastriraju kako bi se potisnulo njihovo seksualno ponašanje i postali podložniji i mirniji. Jednaki cilj ima i kastracija kod psa i mačke. Kod ljubimaca služi kastracija isključivo u svrhu spriječavanja neželjenog potomstva.
Jedini opravdani razlog za kastraciju zamorčića može biti spriječavanje nekontroliranog razmnažanja, tako da bi mužjaci i ženke mogli bez rizika od potomstva živjeti zajedno. Općenito se mužjaci kastriraju, jer je zahvat u mužjaka puno jednostavniji i nekompliciraniji nego kod ženki.
Kastracija mužjaka ima samo onda smisla kada se planira mužjaka držati zajedno sa ženkama. Ako se u tom slučaju ne obavi kastracija, ženke će redovito imati potomstvo i pokazati će se vrlo teško za svako leglo naći dobre ruke. Ako žive dva ili više mužjaka zajedno i ne slažu se, u tom slučaju neće kastracija pomoći jer ona nema uticaja na ponašanje. Kastracija kod ženki se vrši samo u slučaju bolesti, kada je medicinski neophodna, jer je ženke puno teže podnose i donosi više rizika od kastracije mužjaka.
Prednost kastracije kod mužjaka se sastoji u tome da ženke koje žive s njim više ne mogu ostati skotne. Ako se mužjaka kastrira odmah nakon što je jednom ili više puta pario, to ga se lakše može staviti u društvo ostalih mužjaka.
Kastracija mužjaka ima pozitivnih sporednih efekata, ali oni nikada ne bi smjeli biti sam razlog kastracije: starije životinje imaju češće probleme sa perinealnom žlijezdom. Kod kastriranih mužjaka dolazi do toga znatno rijeđe nego kod nekastriranih. Mnogi mužjaci imaju vrlo aktivne kaudalne žlijezde i ove produciraju uljni sekret koji za ljudski nos nije uvijek ugodnog mirisa. Kastracija bi trebala produkciju sekreta znatno smanjiti. Ali to može vlasnik i povremenim higijenskim pothvatima postići.
Protiv kastracije govori činjenica da je u mnogim slučajevima suvišna. Kastracija je relativno veliki zahvat za zamorčića. Kastracija ne spriječava tipično seksualno i socijalno ponašanje mužjaka, a niti svađe. Umjesto toga, postoji rizik zaraštanja rane i stvaranja apscesa na mjestu operacije koji je puno viši nego kod drugih vrsta. Za to je zaslužan tipični način ispuštanja izmeta i urina, te markiranje terena, pri čemu se zadnji dio, a time i rana, pritisnu čvrsto na podlogu, koja nije uvijek apsolutno čista.
Alternativa kastraciji je držanje grupi mužjaka. Njih nije tako jednostavno za držati kao ženke, ali je svakako moguće više dečkića držati zajedno. To se pak preporučuje samo iskusnim ljubiteljima.
Kod zamorčića postoji kastracija u spolno zrelim godinama, ili rana kastracija u starosti od cca 3 tjedna. Kod rane kastracije je riziko za zdravlje puno niži i zamorčić se od zahvata brže oporavi u odnosu na mužjaka kastriranog u kasnije doba spolne zrelosti.
Odluka o tome kada jednu životinju kastrirati, mora uvijek biti donesena ovisno o životnim uvjetima. O optimalnoj starosti za kastraciju se mišljenja vrlo razilaze. Zamorčići su vrlo intezivno plodne životinje. Oni mogu već u dobi od 5 tjedana biti spolno zreli, dakle u doba dok su još braća i sestre iz istog legla zajedno. Stoga je česti rezultat da su male ženkice, već u dobi kada ih se udomljuje, sparene i skotne.
Zamorčići mužjaci, koji se nakon spolne zrelosti kastriraju, mogu još 6 tjedana nakon zahvata oploditi ženke, jer imaju u spermovodima još 6 tjedana žive stanice koje se tako dugo čuvaju. Dakle, nakon kastracije mogu još jednom u to doba uspješno oploditi ženku. To znači za mnoge životinje odvajanje od majke i sestara već u dobi od 4-5 tjedana, čekanje do operacije i još dodatnih 6 tjedana "sigurnosnog odstojanja" do integracije u miješanu zajednicu.
Kao idealan trenutak za kastraciju se u literaturi navodi starost od 5-6 mjeseci i tjelesna masa od najmanje 600 g. Tada su mužjaci tjelesno odrasli, testisi su dostigli svoje konačno mjesto i mužjak je dovoljno veliki i jak kako bi zahvat dobro podnio. Kao najkasnija starost za kastraciju se najčešće navodi 3 godine, ali to ne bi smjelo biti ovisno o starosti, već o konstituciji mužjaka. U svakom slučaju raste riziko od narkoze, kao i samog zahvata sa rastućom starosti mužjaka.
Drugi pak autori preporučuju kastraciju izvršiti odmah nakon spuštanja testisa. Testisi leže kod rođenja u trbušnoj šupljini i kreću se nakon ulaska u spolnu zrelost, ca. 6 tjedna, na svoju konačnu poziciju. Operacija u tom trenutknu je tehnički vrlo jednostavna, ali može imati svoje poslijedice. Kod mužjaka su spolni hormoni, specijalno testosteron, koji se najvećim dijelom proizvodi u testisima, odgovorni za razvoj "mužjaka". Ovj hormon se tek nakon ulaska u spolnu zrelost počne proizvoditi u većim količinama. To znači da nakon rane kastracije, tipična slika vrste životinje eventualno neće odgovarat "normi" vrste.
Kod rane kastracije se mali mužjaci kastriraju već u dobi od 2-3 tjedna, tj. sa težinom između 200-250 g, dakle, prije ulaska u spolnu zrelost. Za ove mužjake je odvajanje od roditelja, braće i sestara, i karantena od 6 tjedana nepotrebno. Ovisno o vrsti narkoze, već nakon 1-2 sata su mužjaci zivahni kao da nikada ništa nije bilo. Narkoza se jako dobro podnosi, a prije svega je opasnost od krvarenja reducirana na minimum, jer se lokalne krvne žilice tek sa ulaskom u spolnu zrelost razviju i preuzmu svoju konačnu funkciju.
Protiv rane kastracije govori socijalno naučeno ponašanje, tj. učenje ponašanja dominacije, svađa, rješavanja konfliktnih situacija ili kako ih izbjegavati, koji nastaju tek kad dostignu spolnu zrelost, a ranom kastracijom mogu biti djelomično ili posve potisnuti - no, tu se misljenja razilaze.
Kastracija zamorčića sastoji se od operativnog uklanjanja testisa. Zahvat se obavlja u veterinarskoj ambulanti pod narkozom. Kod izbora veterinara potrebno je paziti da ima iskustva sa malim životinjama, osobito glodavcima. Naročito na selu, izvan gradova, su veterinarske prakse najčešće specijalizirane za stoku, te stoga imaju malo ili nikakva iskustva sa malim ljubimcima.
Kako je kastracija napor za organizam zamorčića, potrebno ju je izvršiti samo na potpuno zdravoj životinjici. Ukoliko savjestan veterinar ustanovi da zamorčić boluje od neke, makar i lagane bolesti, ne bi smio poduzeti zahvat, već ugovoriti novi termin, nakon što zamorčić skroz ozdravi. Kako bi se zamorčiću zdravlje potaklo i poslijedice zahvata olakšale, mnogi uzgajivaći preporučuju tjedan dana prije zahvata dati poveću dozu C-vitamina.
Operacija, kao takva, traje u pravilu 20-tak minuta; u svakom slučaju mora zamorčić ostati pod kontrolom veterinara tako dugo dok se iz narkoze nije potpuno probudio, kako bi se eventualne komplikacije izbjegle.
Rana se može zašiti ili se ostavi otvorena. Ukoliko se ostavi otvorena, poboljšava se proces zaraštanja, ali s druge strane postoji opasnost od infekcije i upale.
Nakon operacije, tj. u fazi buđenja, potrebno je zamorčića držati na toplom, eventualno termoforu ili plastićnoj flaši napunjenoj vrućom vodom i obavezno umotanoj u ručnik, ali tako da zamorčić može promijeniti mjesto ukoliko mu postane prevruće. Nakon 24 sata bi trebao biti već potpuno budan i bistar.
Tražite od veterinara da Vam točno objasni postupak kastracije, naročito vrstu konaca tj. način zašivanja rane, da li se moraju konci vaditi, da li će se sami razgraditi, i sl.
Zamorčić se drži, dok mu rana skroz ne zaraste, na čistim ručnicima koji se svaki dan mijenjaju, te mu se ranica mora svakodnevno kontrolirati. U slučaju da krvari ili se uoče neke promjene na njoj ili na zamorčiću općenito, potrebno je hitno posjetiti veterinara.
Nakon kastracije je zamorčić još 6 tjedana plodan, jer tako dugo mogu aktivne stanice sperme preživjeti u spermovodima. U to vrijeme ga je potrebno držati odvojenog od ženki.
Kastracija zamorčića nije bez rizika. U pojedinačnim slučajevima može dovesti i do smrti zamorčića. Jedna od opasnosti je već i sama narkoza. Narkozu ne podnosi svaki zamorčić. Nakon operacije se mogu početi stvarati apscesi. Njih se opet može tretirati sa antibioticima, ali oni imaju svoje popratne pojave, te za zamorčića znače dodatni stres i opterećenje. Osim toga se može i rana upaliti.
U pojedinačnim slučajevima promijeni zamorčić i ponašanje i izgubi apetit. Ako se pojave takvi simptomi i veterinar ih liječi, onda su izgledi za ozdravljenje u principu vjerojatni. Ipak sakriva kastracija opasnost po zdravlje i u pojedinačnim slučajevima čak i smrt zamorčića.
Tko drži mužjake i ženke zajedno, ne može izbjeći kastraciju mužjaka; jedino ako ima mogućnost okoćene zamorčiće dati u odgovorne ruke. Pri tome treba paziti da zamorke-ženke, nakon skotnosti od 63-72 dana i do šest mladih mogu donijeti na svijet; najčešći broj mladih u okotu je 2-3 zamorčića. Kako zahvat u starijoj dobi znači puno viši rizik od rane kastracije, trebalo bi se odlučiti na ovu drugu - kastraciju u mladoj dobi.
Jedan dio stanovništva će zamorčiće držati bez kastracije: židovska religija zabranjuje životinji oduzeti seksualitet. Bez obzira na činjenicu da kastrirani mužjak i dalje zavodi ženkice i pari se s njima, svejedno se u većini religijskih autoriteta svaka forma kastracije smatra kao prijestup protiv tog pravila i zabranjuju ga.
Tko se odluči protiv kastracije svog mužjaka i nema osigurane dobre ruke za potomstvo, mora mužjake i ženke striktno držati odvojene.
Svježa hrana kao salata i kupus direktno prije operacije mogu u crijevu započeti proces vrenja te time izazvati nadimanje. Prije operacije bi se trebalo davati korjenasto povrće i mrkva. Pametno bi bilo još par dana prije operacije prestati hraniti kupuse i druge vrste povrća koje izazivaju nadimanje. Zelenilo i livadne trave i začinske biljke, i naravno sijeno, hrane se nesmetano. Zamorčići ne mogu povraćati pa ih se ne treba i ne smije prije operacije izgladnjivati. Ako dobe pre malo jela, to dovede do smrtonosnih komplikacija sa probavom.
Pitajte veterinara direktno, da li on upravo operiranu životinju drži na toplim jastucima, ako ne, inzistirajte na tome i dajte mu takav jedan jastučić obavezno. Prije nego što životinju uzmete sa sobom, mora biti posve probuđena iz narkoze. Ako životinja još spava, može doći do komplikacija, a sa njima se Vi kao vlasnik, ne možete nositi. Dobar veterinar vraća operirane životinje samo potpuno razbuđene i objasni Vam potrebnu njegu kod kuće.
Na putu kući i dok narkoza posve nije prestala djelovati (24 sata) mora se životinja uvijek držati na toplom. Stavite joj toplu flašu, malo topliju od ruke, u transporter ili kavez, prekrivenu ručnikom, držite životinju u mraku jer su jako na svjetlost osjetljive, tako dugo dok se potpuno ne razbude. Postoje specijalni topli jastučići u te svrhe, Snuggle Safe. Pazite samo na to da zamorčića ne pregrijete! Ponudite toplinu naročito zimi i u nastambama tokom duljeg perioda. Ako se životinje ne zagriju, dolazi do upala pluća, bubrega i mjehura.
Promatrajte ljubimca dobro i kontrolirajte da li je počeo opet jesti. Ako ne, morati ćete zamorčića ručno hraniti. Nakon operacije treba malog pacijenta još 2 tjedna držati na ručnicima, flis dekicama ili jastučićima kako bi se spriječilo da prašina i piljevina uđu u svježu ranu. Rane je potrebno svakodnevno više puta kontrolirati, ako su konci izvučeni ili se vidi upala, počinje krvariti ili ako životinja ima očite bolove, potrebno se odmah vratiti veterinaru!
Na većini internet foruma zagovara se vlasnicima samo narkoza sa Isofloranom (inhalacijska narkoza), kao bezopasna i da bi trebali samo tamo životinju operirati gdje se ta narkoza koristi. Ta izjava je zastarjela i ne odgovara najnovijem standardu. Moderne više-stupanjske i kombinacijske narkoze, podnose se bolje nego gas narkoze.
Još do prije nekoliko godina je narkoza za glodavce bila nezamisliva - pre skupa za jednu životinjicu kojoj je cijena samo par desetaka kuna...
Krajem 20-tog stoljeća se to stanovište doduše promijenilo, ali sredstva koja su stajala na raspolaganje nisu bila zadovoljavajuća: bilo je moguće glodavce relativno "povoljno" narkotizirati špricom, ali je postotak gubitka bio previsok. Glavni problem pritom je bilo po život opasno rashlađivanje pacijenta, tj. određivanje potrebne doze preparata koji su bili uglavnom koncipirani za pse i mačke. Tako su, nakon uspješnog zahvata, najčešće kastracije, pacijenti ugibali, njih čak 50%, iz razloga narkozom uvjetovanog pothlađivanja. Tada operacije tumora i slični zahvati zbog visokog rizika od narkoze nisu ni dolazili u obzir, te su stoga životna očekivanja bila puno niža od današnjih.
Nadoknađivanje narkozom uvjetovanog gubitka tjelesne topline je pokušavan na različite načine, ali nažalost bez uspjeha. Svejedno da li se stavljaju crvene lampe ili toplinski jastuci, male životinje su se rashlađivale iz nutra jer je njihova termo regulacija bila isključena.
Tada, početkom 21. stoljeća, "pokušalo" se sa inhalacijskom narkozom - kod pasa uspješnom metodom pri kojoj se narkotizirajući plin preko maske ili tubusa uvodi u dušnik pacijenta. Kod pasa je to moguće uspješno regulirati; prvo se životinja intravenozno ili intramuskularno lagano uspava.
Glodavce se uspavljivalo ili pomoću maske ili su sjedili u posve izoliranoj komori u koju se plin uvodio (najčešće komore izrađene potpuno od pleksiglasa, jer je proziran i nepropusan). Kod ove forme narkoze leži poteškoća u određivanju stupnja svijesti pacijenta - najčešće su bili još budni ili "preduboko" uspavani (smrtonosni ishod).
Tek od zadnjih par godina postoji jedna nova forma injekcijske narkoze, koja se do sad pokazala kao daleko najsigurnija forma narkoze glodavaca: potpuno antagonizirajuća narkoza (njem. VAA, Vollständig antagonisierbare Narkose - ona čije se djelovanje može poništiti). Pritom se radi o mješavini raznih sastojaka koji vode do gubitka svijesti, isključivanja senzora boli i opuštanja mišića kod glodavaca, bez efekta dugog buđenja i bez podhlađivanja organizma, a uz to je vrlo precizno dozirajuća (čak i kod pacijenata koji su lakši od 100 grama!) - te time kirurškim zahvatima više ništa ne stoji na putu.
Ova mješavina se pomoću druge mješavine antidota posve poništi (antagonizira) - te se pacijent već nakon 5-10 minuta nakon injekcije posve razbudi i započinje sa svojim normalnim aktivnostima.
Pritom treba svejedno napomenuti da probavni trakt kunića i glodavaca mora biti kontinuirano zaposlen i pacijenti NE povraćaju. Stoga se ovi pacijenti, kao i dosad, prije planiranog zahvata nikada ne smiju stavljati na tašte (uskraćivati im hranu). Pri svim zahvatima sa "donje strane" pacijenta, a tu spadaju uz operacije tumora na mliječnim žlijezdama i sl. također i kastracije, se pacijenti moraju držati najmanje 10 dana na novinskim papirima, plahtama, ili kuhinjskim ručnicima koji se svakodnevno moraju mijenjati, po potrebi i više puta na dan, umjesto na uobičajenim podlogama - to ne izgleda lijepo, ali izbjegava infekcije operacijskih rana steljom.
Autor: vet. Sebastian Grossmann-Jonigkeit
Izvor: Jonigkeit
Dodatne informacije: narkoza
Zamorčići imaju probavu koja radi po principu da novo unešena hrana gura probavljenu van, stoga ih se ni pod koju cijenu ne smije držati na tašte, tj. uskratiti im hranu! Sve do same operacije, smiju i moraju jesti sijeno, te stoga u transporteru mora biti velika količina sijena. Vodu isto tako moraju imati na dohvat.
Poslijednji obrok svježe hrane bi trebao biti večer prije operacije, jer bi inaće svježa hrana u želucu mogla početi "kuhati".
Kako bi se smanjio rizik od narkoze, tjedan dana prije narkoze bi trebalo pojačano hraniti svježu hranu bogatu C-vitaminom. Ako je operacija hitna, onda veterinar mora dan prije operacije dati injekciju C-vitamina.
Zamorčić bi se u svakom slučaju morao buditi kod veterinara, jer i u fazi buđenja može doći do komplikacija. Odgovoran veterinar nikada neće dati još narkotiziranog zamorčića da ga nosite kući. Zamorčić bi trebao biti posve budan.
Zamorčić bi se morao buditi ispod crvene lampe za grijanje, ili na toplom jastučiću, jer svoju tjelesnu temperaturu ne može regulirati dok je narkotiziran.
Toplinski jastučić bi morao i nakon operacije biti stavljen u nastambu, kako bi si zamorčić mogao sam odabrati toplinu ako mu ova paše.
Nakon operacije smije zamorčić odmah jesti, te je kod preuzimanja zamorčića pregršt sijena od velike važnosti.
Mnogi zamorčići su nakon operacije osjetljivi na svijetlost i izlaze iz zaklona tek kad je mračno. Kako bi im mogli pružiti priliku da se još i prije kreću po kavezu, trebalo bi jedan dio kaveza zamračiti i prekriti sa tamnom dekom.
Život nekastriranih mužjaka vrlo često liči na jednu odiseju. Na počektu, mali i slatki, nabavljen sa jednim ili više svoje braće. Na novom mjestu onda dečki žive zajedno, zabavno i mirno jedan sa drugime. Ako su te sreće, onda imaju 1 m2 prostora po mužjaku, ali to u pravilu nije slučaj. Najčešće završe u jednom kavezu ili štalici za kuniće. Odprilike nakon trećeg mjeseca života započnu prve faze nesuglasica, to znači, dečki postaju svjesni da su "muškarci" i da jedan od njih mora biti Šef. U apsolutno idealnom slučaju su životinje karakterno toliko različite da nema pretjerano velikih diskusija. Najdominantniji zauzme svoje prijestolje, mora se još sa svojim zamjenikom kratko obračunati i ako ovaj ne inzistira pretjerano na zauzimanju "šefovskog" mjesta, uskoro se opet vraća mir u zajednicu. Broj tri i četri su miroljubljivi sljedbenici koji su sretni ako ih se ostavi na miru.
Samo, ovakav idealni slučaj je čest koliko i glavni zgoditak na lotu - jedan ga dobije, svi ostali ne.
Životinje se naizgled preko noći prestanu slagati. Ljutito škljocanje zubima i prijeteće impozantne poze odjednom vladaju nastambom. Munjeviti napadi i ljutiti ugrizi su učestali. Ako su dva mužjaka jednako dominantni, niti jedan od njih ne popušta, onda se životinje zakače u borbi i ugrizima kao dva bijesna psa. Najčešće u tom momentu vlasnici postupe upravo krivo - odmah ih odvoje. Time oduzmu momcima bilo kakvu šansu da se tog trena "dogovore" tko je jači. Ako se životinje kasnije ponovo stave zajedno, moraju sve iz početka proći. Vlasnici ih ponovo odvoje i đavolji krug započne. Samo ako su povrede teške i zaista krv curi, potrebno je životinje odvojiti. Odvajanje je pak u tom slučaju konačno, jer šansa za miroljubljivo zajedništvo onda više ne postoji.
Ako se ima samo dva mužjaka koji se više ne slažu, odluče se vlasnici jednog od njih udomiti, a drugome potražiti novog partnera. I time tek započnu pravi problemi. Prvi je problem, udomiti nekastriranog mužjaka. Ali, kamo najbolje dati jednog potentnog dečka? Samo tako ga staviti u grupu ženki ili miješanu grupu je nemoguće. Potentni mužjak bi napario ženke i prisutnim kastratima objavio rat. Drugim mužjacima ga se isto tako ne može jednostavno staviti, jer će se onda tamo bitke nastaviti. Vjerojatno bi ga onda ipak netko uzeo, tko ima ženke i želi imati potomstvo. Na kraju bi mužjak, nakon što je tamo obavio svoju dužnost, kako nije kastriran, suprotno zakonu o zaštiti životinja, bio smješten sam u mali kavez i osuđen na život u samoći. Ako ima sreće, smio bi, nakon duljeg vremena u samici, privremeno paziti na svoje sinove, dok ovi ne bi bili poklonjeni ili prodani. Ili pak, ostali bi sinovi sa njime, koji bi odrasli i cijeli scenarij borbe oko ranga bi započeo iznova. Ponovo bi dan ratoborni mužjaci bili naokolo poklanjani, najvažnije da ih se čovjek riješi. Netko drugi se onda može baviti sa tim problemom, povredama i veterinarskim troškovima. Daleko od očiju, daleko od srca.
Međutim, što je sa zamorčićem koji je na prvom mjestu smio ostati? Još uvijek je nekastriran, jer se novac koji se mora dati za kastraciju, radije provede lijepa večer ili se nešto lijepo kupi. Dakle, koga mu se može dodati? Ženku ne, jer se inače odmah imaju mladi. Osim ako vlasnik dođe na "fenomenalnu" ideju, da sad mora obavezno sam započeti sa uzgojem. Dodati mu jednog drugog, odraslog mužjaka ni u kojem slučaju ne, jer rat odmah započinje. Preostaju zapravo samo jedan ili više sasvim mladih mužjaka. Međutim, ako ovi opet nisu kastrirani, nakon kratkog ili duljeg vremena, započinje ponovo posve ista drama. Na kraju je vlasnicima to sve previše, djeca su izgubila interes i uopće, životinje moraju van iz kuće - nisu više željene.
Ako životinje nisu te sreće da dospiju u kompetentni azil ili udrugu, gdje će ih se kastrirati i stručno združiti, cijeli krug udomljavanja mužjaka i borbe za rang se ponavlja unedogled. Životinje postaju šetajući pehari, koji nigdje ne mogu naći svoj mir. Zbog stalnog stresa, zbog borbi ili zbog stalne promjene sredine, opada im imunitet i životinje postaju bolesne ili bolešljive. Klasični pokazatelji stresa mužjaka su povišena naklonost gljivićnim oboljenjima ili šugi. Osim toga, tome se dodaju još i "normalne" ugrizne rane i povrede.
Čak i ako se nekastrirani mužjaci cijeli život dobro slažu, mora se računati da će jedan od njih uginuti prvi. Ako je preostali kastriran, nije niti najmanji problem združiti ga sa ženkom ili ženkama. Ili ga se može, nakon što je cijeli život smio živjeti na jednom te istom mjestu, dodati u manji čopor ili nekome pokloniti tko isto tako ima još samo jednu stariju životinju. Sa jednim nekastriranim mužjakom je to sve vrlo problematično, u stvari, nemoguće.
Bilo bi tako jednostavno, to sve izbjegnuti sa ranom kastracijom. Da, i rano kastrirani mužjaci moraju rasčistiti svoj položaj u rangu, i pritom može doći do borbi, ugriza u guzu ili usnicu. Ali je to najčešće vrlo brzo riješeno i puno manje agresivno, nego što je to kod potentnih mužjaka koji su u "punoj snazi" i koji svaki za sebe misli da je mali Napoelon. Da, i među rano kastriranima ima dominantih momaka koji se ne mogu složiti sa ostalim kastratima. Ali, takvog dominantnog kastrata se onda vrlo lako i nekomplicirano, bez neophodne karantene od 6 tjedana, može združiti sa ženkama.
Jako puno patnje i veterinarskih troškova se može izbjeći kada bi se od samog početka sve napravilo kako treba.
Slika Little Big Man, kratko nakon što je došao kod autorice članka. Bio je prisiljen živjeti sa 9 potentnih mužjaka i boriti se sa njima dan i noć. Poslijedice su očite: cijelo tijelo prekriveno gljvicama, jak napad šuge, jedno oko mu je bilo izgriženo, testisi pregrizeni, cijelo tijelo prekriveno ranama od ugriza. Od svrbeža je imao epileptični napad jedan za drugime.
Nakon oporavka i kastracije, dobio je idealno mjesto u miješanoj grupi. Ali, usprkos ogromnoj nastambi i prostoru, nije funkcioniralo. Little Big Man je zbog svojih doživljaja u prethodnoj grupi bio toliko istraumatiziran da mu je suživot sa drugim kastratom bio nemoguć. Vratio se na farmu glodavaca i živio u posebnoj nastambi sa 4 ženke. Nažalost je ostao vrlo osjetljivog zdravlja i stalno je zahtijevao posebnu njegu. Uginuo je u starosti od jedva 5 godina.