Dijabetes
Šećerna bolest
Svakom organizmu je potrebna energija koju tijelo dobiva putem sagorijevanja glukoze (grožđanog šećera). Svi ugljikohidrati, koji se unose putem hrane, se u tijelu kompliciranim procesima sagorijevanja pretvaraju u glukozu. U tom procesu je inzulin prilično važan. Inzulin je hormon koji se luči u gušteraći (pankreasu). Kada nakon jedenja nivo šećera u krvi poraste, luči se inzulin koji se brine kako bi šećer u krvi brže bio transportiran u ćelije. Time se šećer u krvi opet snizi. Ti mehanizmi u organizmu su jedan na drugi naročito dobro podešeni. Čim nastupi neka smetnja ili poremećaj, to ima poslijedice na kompletnu izmjenu tvari u organizmu. Najčešće oboljenje izmjene tvari je Diabetes Mellitus (DM). Dijabetes nastaje nedostatkom inzulina (ili rezistencijom na inzulin) i vodi do kronične hiperglikemije (konstantno predoziranje krvi šećerom).
Naročiti simptom uznapredovalog dijabetesa je učestalo mokrenje. Bubrezi više ne uspijevaju filtrirati visoke količine glukoze u krvi i pokušavaju višak šećera izbacivati putem urina. To vodi do učestalog mokrenja. Kako bi se gubitak tekućine nadoknadio, dijabetičari imaju često jako veliku žeđ i uvijek moraju puno piti..
Uzroci
- nedovoljna ili izostajuća produkcija inzulina gušteraće uzrokovana upalnim, infekcijskim ili autoimunim bolestima
- stresne situacije
- pretilost, nedovoljno kretanje
- kriva prehrana
- starost (rezistencija na inzulin ili iscrpljenost ćelija)
- oboljenje kao poslijedica korištenja lijekova koji uzrokuju poremećaj u radu gušterače
Simptomi
- Mršavost unatoč normalnom apetitu i ponekad očitim napadima gladi, kasnije gubitak apetita
- loše zarastanje rana, slabost imuniteta, česta oboljenja
- Umor, apatičnost, nezainteresiranost, puno spavanja
- Pretjerani unos vode
- Pojačano mokrenje
- U naprednoj fazi bolesti: mutnost očiju (mrena), oštećenje bubrega, loša cirkulacija
- Napadi slabosti, oduzetost, grčevi, gubitak sposobnosti orijentacije, stanja šoka, koma
Liječenje
- Dijagnoza se uspostavlja mjerenjem šećera u urinu i krvi pomoću test trakica ili aparatom za mjerenje šećera
- Često je dovoljno samo promijeniti prehranu
- U težim slučajevima je potrebna doživotna terapija inzulinskim injekcijama
- Masna degeneracija gušteraće
- Poremećaji u cirkulaciji radi oštećenja krvnožilnog sistema
- Mutnoća leće na oba oka (do slijeposti)
- Oštećenja bubrega nakon cca 6 mjeseci
Životno očekivanje
- Zamorčići koji su obolili od dijabetesa i dobivaju odgovarajuću terapiju, ako nisu nastala popratna oboljenja, imaju skoro normalno životno očekivanje. Redovite kontrole kod veterinara su neizbježne.
Popratne mjere uz odgovarajuću terapiju
- prehrana siromašna ugljikohidratima
- redukcija tjelesne težine
- dovoljno kretanja redovitim puštanjem izvan skučenog prostora
- korištenje alternativnih metoda
- izbjegavanje nepotrebnog stresa (kako bi se izbjegla po život opasna hipoglikemija (pad šećera))
- točno promatranje načina prehrane kako bi se optimalno mogla izračunati doza inzulina kod poprilično smanjenog unosa hrane
Sekundarni dijabetes
Pravi dijabetes se zasniva na kroničnom poremećaju izmjene tvari. Često pak može biti u pitanju sekundarni dijabetes. Taj se razvija kao poslijedica neke druge bolesti. Najčešća su prije svega oboljenja gušteraće, žlijezda sa unutrašnjim lučenjem kao i višegodišnje uzimanje lijekova (prije svega Cortisona i lijekova koji služe izbacivanju vode iz organizma). I kod poremećaja funkcije štitnjače, hyperthyreose, je kao poslijedica mobilizacije masnih i glikon-rezervi moguća intolerancija glukoze, tj. dijabetes. Stoga bi kod kontrole na šećer, radi sumnje na dijabetes, uz fruktosamin vrijednosti bilo potrebno kontrolirati i ostale krvne vrijednosti (T4-Tyroxin zbog štitnjače). Često se nakon terapije i liječenja primarne bolesti, povuče i dijabetes.
Terapija inzulinom
Kao normalne vrijednosti zdravog zamorčića se u literaturi navode 60-125 mg/dl. Kod laganog dijabetesa se te vrijednosti kreću između 126 i 300 mg/dl. Već i stroga dijeta je u tom slučaju dovoljna kako bi se dijabetes opet dobio pod kontrolu. Ako su vrijednoste iznad 300 mg/dl u svakom je slučaju onda potrebna terapija inzulinom, koja se može držati pod kontrolom svakodnevnim mjerenjem vrijednosti šećera u krvi. Pri tome je važno znati: inzulin nije lijek kojim se liječi dijabetes. Tijelu se injekcijom inzulina samo dodaju umjetni hornmoni koje tijelo više ne može samo proizvoditi. U ekstremnom slučaju je potrebno zamorčiću svakodnevno ušpricavati inzulin. To se na prvi pogled čini strašno. Ipak ovdje se može reći: što na početku izgleda komplicirano i teško, nakon par tjedana se pretvori za čovjeka i životinju u rutinu.
Općenito je s time u vezi za primjetiti: kod zamorčića sa dijabetesom se može desiti da se organizam već priviknuo na visoke vrijednosti šećera u krvi (iako se o hypoglikemiji govori tek kod vrijednosti ispod 50-60 mg/dl), kod normalnih vrijednosti, pokazuje simptome hypoglikemije. Stoga se u okviru inzulinske terapije ne bi trebalo pokušavati spuštati šećer u krvi na normalnu vrijednost. Idelano bi bilo jedna koncentracija šećera u krvi od ca 300 mg/dl (prije hrane i šprice) i 100 mg/dl (kod najvišeg djelovanja inzulinske šprice nakon 12 sati). Samo se tako može osigurati da postoji sigurnosna rezerva koja djeluje kao zaštita od hipoglikemije koja može nastati kod nepredviđenih situacija (životinja ima stres ili ne jede dovoljno). Radije par sati više vrijednosti, nego nekoliko minuta pre niske.
Prehrana
Zamorčić sa dijabetesom zahtijeva posebnu dijetu. To znači da se moraju izbacitii sve namirnice koje imaju pretjerano puno ugljikohidrata. Samo mrkva, koja sadrži samo 4,9 g ugljikohidrata po 100g, je iz zdravstvenih razloga, u malim količinama preporučljiva. Pri tome nije, iz perspektive dijabetičara, ugljikohidrat jednako ugljikohidrat. To se može ovako objasniti:
Ugljikohidrati su najvažniji izvor energije za organizam. U organizam se unose putem hrane. Jednostavni šećeri, monosaharidi, su glavni sastojak ugljikohidrata. Oni se mogu spojiti sa duplim (disaharidima) ili mnogostrukim (polisaharidima) šećerima. Dva najpoznatija jednostavna (monosaharidna) šećera su grožđani (glukoza) i voćni šećer (fruktoza). U duple šećere (disaharide) se ubrajaju kućni šećer, mlijećni šećer, melasa i med, dok se škrob i vlakna ubrajaju u višestruke šećere.
Za optimalni dobitak energije u organizmu, dijele se svi ugljikohidrati u probavnom sistemu u jednostavne šećere. Tako dobiveni grožđani šećer pritom odmah apsorbiraju stanične ćelije i transportiraju u krv, dok se molekule voćnog šećera samo polagano transportiraju u krv.
Međutim, upravo kod probave duplih šećera dolazi kod dijabetičara do problema, jer vrijedi: što dulji lanac ugljikohidrata, to je dulje vremena potrebno organizmu za gore opisani proces. Iz toga slijedi: kod duplog šećera traje dijeljenje tako brzo, da se u njemu sadržane molekule grožđanog šećera odmah oslobađaju i nivo šećera u krvi nekontrolirano i brzo raste. Za zamorčiće oboljele od dijabetesa vrijedi: zato što se upravo u voću (pored voćnog šećera) nalazi i visoka količina grožđanog šećera, naročito se jako slatke voćne sorte ne smiju, ili samo jako rijetko, davati.
Na slijedećoj tabeli se između ostalog vidi i količina ugljikohidrata na 100g: tabela
