Porijeklo zamorčića - morskih praščića (Cavia porcellus)

Naši, današnji zamorčići potiču iz srednje i južne Amerike i tamo su se već od 1000 - 500 godina prije Krista držali kao domaće životinje, te se svrstavaju u najstarije domaće životinje uopće.

Divlji zamorčići žive u prirodi u jamama, što im je i donijelo latinsko ime "Cavia aperea porcellus" (Cave = jazbina, Aper = divlje prase). Međutim, oni si ne kopaju jame sami i nisu životinjice koje žive strogo pod zemljom. Njihove se jazbine mogu naći i u gustim grmovima i drugoj vegetaciji, gdje si sa svojim jakim zubićima progrizu prolaze dovoljno velike za sebe. Žive u malim čoporima od 4 - 10 životinjica. Grupe se sastoje od jednog mužjaka i više ženki, sa svojim potomstvom. Zamorčići su životinjice koje bježe, njihova jedina mogućnost obraniti se od grabežljivaca je brzina i okretnost. Stoga se zadržavaju uvijek u blizinama svojih jazbina i zaklona, kako bi na najmanji alarmni signal mogli pobjeći u sigurnost. Pri tome bježe u svoje jazbine ili zaklone, ili pak ostanu na mjestu "smrznuti" i zapadnu u jedno stanje prestravljene skamenjenosti. Ovaj refleks bjega su zadržali do današnjeg dana, te stoga imaju posebne potrebe za njihovo držanje. Zamorčići su aktivni u sumrak. Pretežno u jutarnjim i večernjim satima lutaju po Pampi u potrazi za hranom. Glavna hrana u njihovoj domovini se sastoji od raznih vrsta trava, začinskih i livadnih biljaka i ostalih zelenih trava. U Peruu su zamorčići još pred puno vremena domesticirani (prije cca. 3000 godina) gdje su ih koristili kao izvor mesa i kao žrtvene životinjice. I dan danas je zamorčić još uvijek tamo glavni izvor mesa i njegova konzumacija se smatra normalnom, kao što je to ovdje konzumacija piletine (s tom iznimkom da je u njihovoj domovini meso puno rijeđe stanovništvu na tanjuru, jer je zemlja siromašna i ljudi si jako rijetko mogu priuštiti meso). Za prehranu se u Peruu uzgajaju veće vrste od vrsta koje mi poznajemo, tzv. Cuys, koji mogu dostići i 4 kg na vagi.

Novija genetska istraživanja su pokazala da naši zamorčići, ljubimci, možda ipak ne potiču od divljih zamorčića (Cavia Aperea) već su u srodstvu sa Tchudi-Zamorčićima (Cavia tschudii).

Pretpostavlja se da su holandski trgovci slatke zamorčiće donijeli iz "Novog svijeta" kao zabavu i ljubimce za svoju djecu (preko mora - odakle i naziv: morski praščići, za-morci). Također se predpostavlja se da se nazivaju prašćićima jer skviče kao svinje.

Kao i kod drugih životinja je domestifikacija dovela do promjena u ponašanju. Tako su domesticirani zamorčići manje agresivni, pokazuju jednu jaču socijalnu toleranciju, čvršće veže mužjaka i manje su oprezni u odnosu na svoju okolinu nego njihovi divlji rođaci. Zamorčići se koriste kao model za pručavanje autizma kod ljudi. Tako pokazuje genetski kod od djelomično incestualno uzgojenih zamorčića sheme ponašanja slične autizmu, kao: gubitak reakcije i radoznalosti za svoju okolinu, stereotipno kretanje i samo slabe socijalne promjene, iz razloga degeneracije mozga i moždane kore.

Postoje 3 glavne rase: američki ili engleski zamorčić sa glatkom dlakom; abesinski ili rozete zamorčić sa kratkom grubom dlakom i zavijucima, vrtlozima dlake; te peruanski zamorčić sa dugom svilenom dlakom. U međuvremenu ima već 13 rasa, među njima i različite "gole" vrste. Zašto bezdlaki zamorčići spadaju u mučenički uzgoj, pročitajte ovdje: Skinny i Baldwins