Par rječi o meni, autoru ovog weba i zaljubljeniku u zamorčiće
Oduvijek ljubav
Zamorčići su oduvijek neshvaćeni kućni ljubimci. Prvog zamorčića sam dobila od prijateljice kojoj se zamorčica preuzeta iz bolničkog laboratorija okotila. Tada ništa o njima nisam znala, samo ono što su mi drugi rekli. Bilo je jasno da jedu puno zelenila i kratko žive, ali drugo skoro pa ništa. Kad sam krenula u gimnaziju u Zagrebu, tada sam imala drugi susret sa njima - preko prijateljice koja je imala kuniće i zamorčiće. Nisam odolila, i jedan se dan nakon škole vratila od nje sa dvije ženkice, na opći užas moje sestre koja je tipična cat-person i užasava se glodavaca, općenito. Tada sam već nešto malo više znala o njima i njihovim potrebama, te sam dane provodila proučavajući njihovo međusobno ponašanje. Zamorčići su mi zauvijek ostali u srcu i 2010. godine sam im se vratila, kako bih se iskupila na neki način za svo svoje neznanje.
Moj mali čopor
Pixie i Dixie su došle 2010 iz austrijskog zoo shopa. American i british crested (zavrtuljak na čelu bijele boje = american, zavrtuljak na čelu iste boje kao ostatak krzna = british). Bile su to dvije ženkice posebnih karatkera. Tada je već bilo ponešto informacija dostupno na internetu o njima. Srećom baratam tečno sa više jezika, pa sam svoje znanje mogla upotpunjavati svakodnevno. Nažalost, bilo je i tu početničkih grešaka.
U matrijarhat kojim je vladala Pixie, došli su Pasha i Trixie, kastrat i ženka koji su bili vraćeni u pet shop i ja sam ih preuzela. Nažalost je prekasno konstatirano da Pasha pati od kronične upale pluća, te njegovo malo srce nije dugo izdržalo. U to doba se Pixie razbolila, tumor ispod oka koji je gurao oko sve više van, neoperabilni. Podlegla je poslijedicama. Dixie je bila neutješna i srećom nije bila sama, jer su njih dvije bile toliko vezane, da bi Dixie sigurno uginula od tuge. Zadnjih se dana nije micala od Pixie, što je za nju bilo neobično, jer nikad nije volila boraviti na otvorenom, ali zbog Pixie se namjestila bilo gdje, samo da je ima na oku. Bilo je to vrlo dirljivo.. Dixie je nažalost sa 4,5 godine podlegla poslijedicama teške upale mjehura dok sam ja bila u bolnici. Kako je Trixie, zadnja po rangu u čoporu, ostala sama, bila je izbezumljena. Njeno ponašanje se posve promijenilo, nije više imala vođu čopora po kojem bi se orijentirala, i nije se uopće danju pokazivala iz skloništa. Nije bilo druge, nego nabaviti društvo. U društvo su joj došli Mokka i Macchiato - 2 zamorčića iz gornje Austrije, iz vrlo loših, neadekvatnih uvjeta. Za 1,5 god starosti, teško pothranjeni sa samo 640 g tjelesne težine, prestravljeni, bez kontakta sa ljudima. Upoznavanje njih sa Trixie je trajalo danima. Uz puno prostora, puno strpljenja i pažnje, sprijateljili su se i zajednički suživot je započeo. Uz obilje hrane i pažnje, dobili su i na kilaži, a Trixie se opet opustila. Nakon godine dana, čoporu se pridružila i Bella, ženkica ostavljena u kutiji u parku, u Zagrebu. Očito je imala vrlo loša iskustva jer je grizla i nije podnosila ruke u svojoj blizini. Bila je kao mali pit bull. Vjerujem da je to bio i razlog izbacivanja. Sreća u nesreći je da se naučila obraniti i tako dospijela u moj čopor. Suživot je bio skladan godinama, a onda su poslijedice lošeg starta u životu počeli uzimati danak i tako su jedan po jedan, na razne načine, napuštali ovaj svijet, ali moje srce nikad ne. Nakon njih se više nisam usudila nabavljati zamorčiće, ali ni druge ljubimce, jer moj životni stil i stalna putovanja ne dozvoljavaju brigu za druga živa bića.
Emotivna kompenzacija
Gubitkom svojeg čopora, nisam odustala od zamorčića. Shvatila sam da je neophodna edukacija vlasnika u Hrvatskoj o njima i njihovim potrebama kao vrste, te sam upotrijebila sve svoje kontakte i mogućnosti da proširim i širim znanje i iskustvo o njima na sve moguće načine. Tako je nastao ovaj web posvećen zamorčićima (ali i ostalim glodavcima, kunićima i čančarama), fan page na Facebooku i Facebook grupa. Šire se znanje, riječ, spoznaje i savjeti o njima, vojska odgovornih vlasnika je sve veća i veća, a neophodnost kvalitetne veterinarske skrbi je i pokojeg veterinara "natjerala" na daljnje usavršavanje i specijalizaciju, na čemu sam im neizmjerno zahvalna.
Edukacija
Redovito pratim i proširujem svoje znanje apsolvirajući webinare i seminare na njemačkom i engleskom jeziku, surađujući sa veterinarima i biolozima u Hrvatskoj i šire. Usvojeno znanje širim nesebično dalje putem dostupnih medija, jer mi je želja da zamorčići i kod nas dožive 8 godina uz pravilnu njegu, prehranu i preventivu. Moj rad i zalaganje za njih, nikad neće prestati. Nadam se formirati vojsku vlasnika koji će znanje dalje predavati i širiti, naročito novim generacija, pa će i ovi ljubimci imati zasluženo mjesto u našim domovima i prestati predstavljati žive igračke za djecu, prepušteni na brigu djeci. Zamorčići su zahtjevni i osjetljivog zdravlja, te bez pravilnog nadzora i brige roditelja ne mogu nikako biti idealni i jednostavni ljubimci za djecu.
