"Mama, ja bi zamorčića!"

Roditelji jako dobro poznaju ovu rečenicu, bilo da se radi od zamorčiću, hrčku, štakoru, činčili, kuniću ili nekoj drugoj životinji. Prije ili poslije, svako dijete izrazi želju da ima vlastitog ljubimca. Nažalost je česta reakcija roditelja, sam odlazak u najbliži pet shop, izaberu bilo koju životinjicu, uz nju najpovoljniji kavez, hranu i opremu i stave djetetu u sobu. Tada bi se dijete trebalo samostalno brinut za životinjicu, i frust započinje. Na početku još voljeni i zanimljivi ljubimac, uskoro postane dosadan, nezanimljiv, a često čak i grize. Najčešće vegetira životinjica kao živa igračka negdje u kavezu, dok je se dalje ne pokloni ili ne ugine. Najčešće ljubimac uopće ne odgovara željama niti potrebama djeteta. Životinje trpe i pate svoj cijeli kratki život u pre malim kavezima, krivoj prehrani, samoći i divljim igrama djeteta. Skoro svakome ljubitelju životinja je danas jasno da su psi i mačke živa bića sa svojim potrebama, na koje treba obratiti pažnju, ali male životinje i dalje slove kao jednostavne, žive igračke, kojima mora biti dovoljno dati hranu i da sjede u svojem kavezu.

Tako djeca ne mogu naučitii odgovornost prema živim bićima! Tako se ne mogu niti razviti prava prijateljstva između ljudi i životinje. Na taj način držanje ljubimca ne predstavlja sreću ni onome tko ga ima, a još manje životinjici koja je osuđena na takav život.

Za djecu može kućni ljubimac biti prijatelj, briga oko njega može predstavljati veselu obavezu i djeca mogu kroz kućne ljubimce naučitii preuzimati odgovornost. Ali se pritom mora paziti na potrebe i mogućnosti djece, kao i na potrebe životinje.

Životinje se ne smiju nabavljati kao reakcija na ispoljenu želju za njima. I roditelji bi morali životinje voljeti i sa njima se sa radošću baviti. Oni su ti koji će svojoj djeci predati stručno znanje kako se pravilno drže životinje i kako se o njima pravilno birnuti, stoga bi prije nabavke trebali biti dobro informirani, kako bi to mogli svojem djetetu prenijeti. Svaka životinja treba, kao i svako dijete, puno njege i pažnje. Samo odrasla osoba ima zrelost i iskustvo koje je potrebno za njegu drugog živog bića. Pri tome se ne smije zaboraviti da svi kućni ljubimci, bez obzira kako su mali, još uvijek su životinje koje imaju zubiće i nokte te time ne samo namještaju, već i djeci mogu nanijeti povrede. Odgovornost za to da životinje prema djeci ne postanu opasne, i da djeca životinje ne ozlijede, leži na roditeljima.

Od koje godine starosti su životinje pogodne za djecu?

Mala djeca do 3 godine bi životinje smjeli samo gledati. Kontakt sa životinjama, kao draganje ili druženje prilikom puštanja životinja ne bi smjeli imati bez nadzora roditelja. Vježbajte odnos prema životinjama na osnovu plišanih igračaka. Jedno dijete u tom dobu ne vidi životinju još kao osječajuće živo biće. Moglo bi životinje pre čvrsto zgrabiti i pritom teško ozlijediti. Prirodno je da tako malo dijete ima želju igrati se sa životinjama, ali mu nedostaje još fine motorike i kontrole stiska kako bi životinju moglo pravilno dirnuti. Pazite na to da mala djeca ne mogu doći do životinja! Do osme godine života, djeca ne bi trebala imati samostalan kontakt sa životinjama, bez da je jedan od roditelja prisutan. Djeca u toj dobi mogu pomoći kod hranjenja ili čišćenja, ali nikako ne bi smjeli sami se sa životinjama igrati! Djeci u toj dobi je najčešće jasno da životinju mogu ozlijediti i često imaju jako razvijeni osjećaj suosjecajnosti, te uče što životinje vole, a što ne. Usprkos tome može vrlo brzo doći do neočekivanih situacija sa životinjama, koje djecu preopterete i izazovu reakcije kojima se može izazvati ozlijeda životinji ili djetetu!

Ovisno o razvoju karaktera djeteta mogu se djeca od 8.-10. godine relativno samostalno brinuti za svoje malene ljubimce. Samo je po sebi razumljivo da je roditeljska obaveza nadzor, pripomoć i vođenje u tome.

Objasnite djeci da se mora uzeti u obzir osjećaj i potreba tako malih bića. Ali ne očekujte previše od djece, jer briga oko životinja za djecu nije lagana, pa nekad i odrasli imaju sa time problema i nije im lako. Nemojte očekivati da Vaše dijete uvijek na ljubimce misli - djeca imaju jako puno stvari u glavici i doživljavaju jako puno, pritom se ponekad na ljubljenog ljubimca i zaboravi. Nemojte onda kazniti i vikati na svoje dijete, jer vika i ukor ne vrate ljubav za životinje i misli na njih natrag. Nasuprot, životinjica se onda shvati kao faktor smetnje i bijes radi svađe sa roditeljima može se lako projicirat na životinjicu.

Kao svrsishodno se pokazalo zajedno sa djecom razraditi jedan plan hranjenja i njege za životinjice. Taj se plan svaki tjedan isprinta i objesi blizu ljubimca. Tako mogu djeca i roditelji kontrolirati brigu oko ljubimca i roditelji moraju preuzeti, kada dijete svoj dio posla zaboravi. Podsjećanja na brigu se uvijek moraju prijateljski izraziti, nikada u svađi ili bijesu. Životinjica će za dijete biti interesantnija, što više uči o njoj. Stoga je uvijek potrebno imati više knjiga o vrsti i zajedno sa djetetom pretraživati informacije o vrsti. Uvrstite dijete u sve planove, zajedno sa njime napravite nastambu i izradite opremu.

Male životinje ne spadaju u dječju sobu!

Nažalost veliko razočarenje za većinu djece: iako je ljubimac njihov, ne bi smio biti u istoj sobi sa djecom. Skoro sve male životinjice su budne onda kada djeca spavaju. Sa svojim raznolikim zvukovima (grickanje žice od kaveza, trčanje u kolutu, glasno hrdanje hrane, glasanjem i sl.) smetaju životinje snu djeteta. Čak i ako dijete kod buke koju životinje proizvode može spavati, tu buku poima nesvjesno u snu kao smetnju, što se tokom dana ispoljava kao problem u koncentraciji i može dovesti do opadanja uspjeha u školi! Mnoge male životinje su aktivne u sumrak ili rano u zoru, a cijeli dan prespavaju. Upravo preko dana su djeca najaktivnija i stoga vrlo glasna. Ona onda smetaju snu životinjica, što vodi do stresa i oboljenja u njih. Životinjski kavezi i njihova okolina su često vrlo prašni zbog stelje koja se koristi, pa i zato ne spadaju životinje u dječju sobu, gdje djeca u snu udišu prašinu. Jedna kontrola brige oko životinjica se u pravilu u dječjoj sobi ne provodi redovito. Često su dječje sobe i premale da bi se u njih stavile nastambe odgovarajuće veličine za životinjice. Životinje i njihove nastambe bi stoga trebale biti smještene u jedan poseban prostor ili u dnevnu sobu (u kojoj se ne puši!).

Koji ljubimac je odgovarajući?

Skoro svi glodavci i kunići su radoznali i nauče se iz ruke jesti, ali se teško daju odgojiti. Glodavci i kunići su životinje koje instinktivno bježe, a svojeg čovjeka vide isključivo samo kao izvor hrane. Stoga bi trebalo jedno biti jasno prije nabavke životinje: sve male životinje nisu ljubimci za maženje! Većina malih životinja se samo jako nerado da podizati na ruke i ne vole da ih se stalno gladi i mazi! Mali kavezi, koji se nažalost često prodaju u pet shopovima, ne odgovaraju potrebama životinje. Životinje koje žive u pre malim kavezima postanu vrlo brzo djeci dosadne i neinteresantne. Da životinje same u premalim kavezima pate, nije potrebno više ni napomenuti. Ako životinje dobe veliku, prostranu nastambu, sa prirodnom opremom, puno ih je zanimljivije promatrati.

Zamorčići se uvijek moraju u grupi od najmanje dvije životinje držati - tek od 4 životinje na dalje se smatra za držanje odgovarajuće ptorebama zamorčića. Za početnika je preporučljiva grupa ženki sa jednim kastriranim mužjakom. Držanje mužjaka je samo za napredne vlasnike i poznavatelje zamorčića. Po zamorčiću bi trebalo imati najmanje 0,5m2 podnog prostora, a manji od 2m2 njihov prostor ne bi smio biti manji. Zamorčiće se ne može naučiti na WC, stoga im cijela nastamba mora biti posipana steljom ili oblozena flis dekama. Svejedno je potrebno puštanje više sati na dan, a pritom zamažu svoju okolinu sa izmetom, pa je jedan ograničeni prostor obložen dekama preporučljiv. Sijeno im je glavna hrana i uvijek im mora biti dostupno. 2 x na dan je potrebno, osim toga, zamorčićima treba više puta na dan davati zelenu hranu. Jednom tjedno se mora nastamba očistiti.

Faktor zabave: Zamorčići jedu svojem vlasniku, nakon privikavanja, iz ruke. Oni traže svoju hranu glasnim skvičanjem i međusobno najčešće non-stop pričaju, slatkim, umirujućim ili glasnim skvičanjem. Ne vole se gladiti i uopće ne vole kada ih se vadi iz nastamba i nosi po rukama. Oni su apsolutno životinjice koje panično bježe. Ako ih se pak uzima na ruke, onda se najčešće ukipe od straha i ne otimaju se, nažalost ih se stoga prodaje pod životinjice za maženje. Ali ih se može prilikom izlaska sa hranom animirat da preskaču malene prepreke i često slijede svojeg vlasnika po stanu.