Degeneracija mišića vilice, žvačnika (lat. Musculus masseter)

Ili atrofija žvačnika je jedna neistražena, ali opasna bolest kod zamorčića.

Uzrok joj je (zasad) nepoznat, pa čak ni kod obdukcije uginulih oboljelih zamorčića nije bilo u mogućnosti pronači uzročnika. Sve uginule životinjice su imale zajedničku degeneraciju (zakržljalost) žvačnika i to do te mjere da više nisu mogle jesti, žvakati, a na kraju niti gutati.

Međutim, iako su bolest i njezini uzroci neistraženi i mnogi se te dijagnoze jako boje, degeneracija žvačnika izgleda rijetka i slično kao i legendarna "paraliza zamorčića" bude često krivo dijagnosticirana. To znači, liječnici se u stručnoj literaturi informiraju o ovoj zagonetnoj bolesti i odjednom, svaka životinjica koja više ne jede, ima "degeneraciju žvačnika i mora je se uspavati".

Stoga treba biti oprezan:

Kada životinja prestane jesti ili joj žvakanje teže pada, žvače sa iskrivljenim izrazom lica, potrebno je diferencijalnom dijagnozom od strane veterinara slijedeće:

- da li su zubi u redu (imaju li oštre vrhove, stvara li se most, da li su zubi klimavi) - potrebno pod narkozom detaljno pregledati, poželjno i sa RTG snimkom glave

- da li zamorčić ima apscese / čireve / povrede u ustima? Da li ima druge pokazatelje upale sluznice? Ili je u pitanju upala kostiju, kao upala vilice?

- da li zamorčić ima proljev/začep, slinjenje, nadutost ili slično? Probavni problemi su često uzrok promjene u navici jedenja. Mogu biti krivci i paraziti, kvasne gljivice ili nešto drugo.

- da li se neposredno prije oboljenja nešto u nastambi promijenilo? Niti otrovanje se ne može isključiti...

- da li zamorčić ima temperaturu ili je pothlađen?

- da li zamorčić još može piti?

- da li je zamorčić dobio kuru antibiotika pa zato ne jede?

- da li su vrijednosti jetre i bubrega u redu? (kontrola krvi). I to ima utjecaja na apetit.

- da li je srce u redu?

- da li zamorčić ima začep crijeva ili tumore u tijelu? To se može RTG-snimkom isključiti.

Kako se ispoljava degeneracija žvačnika?

Zamorčić sjedi pred hranom i jednostavno je ne može jesti. Kopa po hrani, razbaca je na sve strane, ali je ne uspijeva odgristi ili žvakati. To je prvi znak koji se može primjetiti. Razlozi ovdje leže u atrofiranju mišića vilice i stoga životinja više ne može gristi i žvakati. Bolovi u ovom slučaju također igraju veliku ulogu, prije svega u uznapredovalom stadiju bolesti.

Životinju se na početku bolesti može ručno hraniti sa Critical Care kašicom, jer, najčešće je vrlo izgladnjela i neće se protiviti. Kasnije, kada terapije više nemaju učinka, i mišići toliko propadnu, zamorčić više nije u stanju niti gutati, onda je treba dati uspavati i osloboditi muka polaganog ugibanja od gladi uz pune zdjelice.

Ali, kako smo već napomenuli, treba kod dijagnosticiranja biti jako oprezan: ponašanje kopanja po hrani i bezuspješni pokušaji uzimanja hrane su i kod mnogih drugih oboljenja primjetni, prije svega kod problema sa zubima. U tom slučaju je ne-jedenje bazirano na gubitku apetita ili bolovima prilikom jedenja, a ne na degeneraciji žvačnika. Laiku je to nemoguće razlikovati, pa čak i veterinari, bez iskustva na tom polju, imaju probleme točne dijagnostike atrofije žvačnika.

Stoga se prvo sve ostalo mora definitivno isključiti, i tek onda dijagnozu degeneracije žvačnika ozbiljnije uzeti u obzir.

Mišljenja stručnjaka i veterinara ima poprilično, ali nažalost nema nikakvih korisnih rezultata. Diskutiraju se genetski uzroci, viralne upale i slično, ali ništa od toga dosad nije dokazano.

Vrlo je lako moguće da je degeneracija žvačnika sekundarno oboljenje. U relaciji, težina u odnosu na mišićnu masu, je žvačnik (Muskulus masseter), jedan od najvećih mišića kod sisavaca. Njegov posao je "23 sata" na dan, teško raditi. Ako to ne radi, vrlo brzo gubi na supstanci i počne atrofirati. Stoga, ako zamorčić radi nekog drugog oboljenja prestane jesti, može vrlo lako doći do nezaustavljive degeneracije žvačnika. Ako zamorčić odjednom rapidno počne gubiti na težini, tada organizam posiže za energetskim rezervama, u koje, uz masno tkivo spada i muskulatura, te ih razgrađuje kako bi nadoknadio energiju koju ne dobiva unošenjem hrane. Kada se žvačnik u to vrijeme ne koristi, jer zamorčić ne jede, onda se ovaj mišić, koji je velik i bogat energijom, kao prvi razgrađuje i gubi na masi.

Diskutira se i o nedostatku selena. Kod razgrađivanja muskulature oslobađaju se otpadni elementi metabolizma koji mogu uništavati ostale ćelije. Za izbacivanje tih otpadnih elemenata je zadužen selen. Nedostatak selena može stoga već postojeću degeneraciju ubrzati.

Dr. Hermann Wenzel je mišljenja da kod skoro svake degenerativne artrofije žvačnika uzrok leži u tome da životinje, bez obzira na razlog - ne mogu jesti kako treba. Muskulatura se povlači, otpadni elementi prouzrokuju poremećaj u metabolizmu, koji onda oduzme i poslijednji apetit životinji. Stoga je potrebno pregledati i selen, jer akutna potreba za njim je toliko velika da se preko normalnog hranjenja ne može više zadovoljiti. Tako se može poći od toga da nedostatak selena nije razlog za oboljenje, već u razvoju bolesti dodatno nastane.

U pojedinim slučajevima može i autoimuna reakcija dovesti do istih simptoma. Ova teorija potiče od Dr. Peter Neu. On je pregledao više životinja, pri čemu je ustanovio iste histološke promjene, kao kod "eosinophilen Myosits" pasa. Adekvatna terapija sa vitaminom E, Selenom i kortizonom je bila kod daljnjih pacijenata djelomično uspješna.

Slične bolesti, osim kod pasa, postoje i kod konja (praznična bolest, lumbago, "kreuzverschlag") i kod "pravih" svinja (banana-bolest), koje sve imaju jedno zajedničko: jako su bolne i mogu biti akutno opasne po život.

Liječenje

Iako zapravo vrijedi - ne može se ništa poduzeti, postoji ipak nekoliko uspješnih informacija kod terapije:

- prije svega se velik broj dijagnosticiranih "degeneracija žvačnika" ispostavilo kao kriva dijagnoza i zamorčići su imali probleme sa zubima koji su bili teški za dijagnosticiranje, upale vilice ili probleme sa bubrezima, te ih se moglo uspješno izliječiti nakon što je postavljena točna dijagnoza.

- kod prave i osjetne degeneracije žvačnika, bilo je uspjeha sa kortizonom, vitaminom E, B i Selenom. Naravno da je potrebno dati i lijek protiv bolova, jer se ova bolest čini vrlo bolna.

Ali, nažalost, mnogi zamorčići ne prežive - da li su krivo liječeni, ili točno ali je liječenje prekasno započeto, ili kada terapija jednostavno nema uspjeha i neizliječivo oboljeli zamorčić mora na kraju biti uspavan...

Na slijedeće se mora obratiti pažnja:

Kod gubitka apetita i nemogućnosti jedenja, mora se uvijek točno potražiti uzroke i sve moguće uzroke sa sigurnošću ukloniti, nemati povjerenja u prebrzo postavljenu dijagnozu od strane veterinara: jedan pogled na životinju i veterinar već zna što je - to NIJE DOVOLJNO!

Ako životinja ne želi jesti, treba imati na umu i degeneraciju žvačnika. Ona ne mora biti odmah uzrok, ali se može dodatno razviti kod dužeg odbijanja hrane iz nekog drugog razloga. To znači da se brzi gubitak na težini mora kroz prisilnu prehranu spriječiti, jer kod akutnog gubitka na težini, tijelo posiže za rezervama koje se nalaze upravo u mišiću žvačniku, ako se on ne koristi. Životinju treba konstantno animirati da samostalno žvače i jede, kako bi mišić, žvačnik bio u upotrebi (lijekovi protiv bolova u tom slučaju su korisni). U tom slučaju se kao preventiva i za jačanje dodaju vitamini E i B kao i Selen.

U svakom slučaju je potrebno osigurati unošenje selena. Selen se nalazi u žitaricama, zobnim pahuljicama, korabici i špinatu. Trenutno se ne može isključiti da je nedostatak selena uzrok ovoj bolesti.